Glamur, novac i gomile fanova… to je ono na šta vjerovatno prvo pomislite kada zamislite privatne živote svjetskih zvijezda. Ali za neke je put do uspjeha bio zaista trnovit. Takva je životna priča srbijanskog fudbalera Duška Tošića, supruga Jelene Karleuše.
Srbijanski reprezentativac je odrastao u malom selu Orlovat kod Zrenjanina, u kućici punoj ljubavi i s malo finansijskih sredstava za život. Duškovi roditelji toliko nisu imali da je otac Milorad zbog neimaštine morao da ga pošalje u Dom za nezbrinutu djecu “Angelina Kojić Gina”, gdje se školovao i ujedno trenirao sport, od kojeg je uspio da zaradi milione, piše “Kurir“…
“Moj Duško je bio nekoliko godina u internatu da bi se školovao i igrao fudbal, tamo je imao redovne obroke, što je za dijete u razvoju veoma važno. Sad je veoma uspješan i mnogo smo ponosni na njega. Ostvario je svoj san. Živi u velikom gradu. Ja i moja supruga smo stari, živimo ovde jer nam je lijepo. Priroda je oko nas, svjež i čist vazduh. Ništa nam ne fali, a voljeli bismo da nam unuke trče po dvorištu. Ne znate vi kako se Atina i Nika ovde lijepo igraju. Ali, da ne pričam više, grdiće me supruga”, ljubazno i pomalo šeretski priča Duškov otac Milorad ekipi “Kurira” koja je posjetila rodno mjesto prvaka turskog Bešiktaša.
Komšiluk proslavljenog srbijanskog fudbalera ima samo riječi hvale za porodicu Tošić.
“Duško je zaista imao teško djetinjstvo. Njegovi roditelji su bili siromašni, ali su pošteni i dobri ljudi. Pošto je želio da trenira fudbal, otac ga je poslije osnovne škole odveo u Zrenjanin i dao ga u dom da bi se školovao i ujedno igrao fudbal. Odlazak iz malog sela u grad za Duška je bilo ostvarenje sna. Znam da je roditeljima ljubio ruke kad god bi došao kući jer su mu ispunili želju i poslali ga u taj internat. Nije mario za to što je u njenu boravio s napuštenom djecom jer je imao jasan cilj. Pa šta bi bilo od njega da je ostao u Orlovatu? Ništa!”, priča mještanin koji je insistirao na anonimnosti.
On je ispričao da je Tošić umio da se iskrade iz kuće i da po cijelu noć gleda fudbal kod komšije jer njegovi nisu imali televizor.
“Sjećam se kako je Duško molio komšiju da kod njega gleda utakmice jer njegovi roditelji nisu imali televizor. Sjedio bi na krevetu, a lopta bi mu bila ispod noge. Dešavalo bi se i da zaspi uz televizor i da ga otac upola noći u naručju odnese kući. Duško vam je klasičan primjer kako se iz blata može doći do vrha ako želiš da ostvariš cilj”, objašnjava Duškov nekadašnji komšija.
U srbijanskom Domu učenika srednjih škola “Angelina Kojić Gina” ispričali su novinaru “Kurira” da je muž JK jedan period svog djetinjstva proveo kod njih.
“Tačno je da je Duško bio u našem domu. Pošto je živio na selu, a želio je da trenira fudbal, roditelji su ga upisali kod nas. Redovno je odlazio kući kod svojih i oni su dolazi da ga obilaze. Tada je naša ustanova imala dio za nezbrinutu djecu, ali on je bio smješten u internatu. To je bilo davno, ali sjećam se da je bio uporan i da je po cijeli dan igrao fudbal na školskom terenu”, ispričao je jedan od profesora u ovoj ustanovi.