Vježba duge šetnje, eksperimentira sa ishranom, uči danski jezik, privodi kraju New Media Design na IT Akademiji zbog ličnog usavršavanja, ali i planira upisati još jedan smijer. Muzika, njena druga ljubav, nikada pa ni u onim najtežnim danima kada je lavovki prolazila kroz njih, nije bila zapostavljena. Svaki dan vježba klavir, ali muzika joj trenutno nije na prvom mjestu interesovanja, piše “Expressmag“…
“Kroz sve što mi se desilo u posljednje dvije godine stekla sam nova znanja i saznanja što mi je otvorilo potpuno nove vidike i ukazalo na neke druge probleme koji traže rješenja. Teško se vratiti na tačku u prošlosti, kada si već bio dio budućnosti. Zato oporavak traje predugo, ali i to uskoro prestaje”, pozitivna je Ares.
Koliko god da je bilo crno uspjela je otjerati strah zahvaljujući prijateljima i savjetima koje možda drugi i ne primjećuju. Dok su neki tražili odgovore u hrani i lijekovima, nju su inspirirale neke druge stvari. Upravo sve odgovore, kako ona kaže, možete pronaći u knjizi “Soba za nikoga” kojoj je to i prava svrha i razlog zašto je napisana.
“Literatura kao najbolja edukacija može inspirirati, potaknuti i zdrave i bolesne na neke potpuno neočekivane ideje i pristupe rješavanju problema. Mene je nakon dvije godine kemoterapija, radioterapija i kratke male prividne pobjede, ipak na kraju spasila veoma radikalna operacija što znači da mu kemoterapija više ne bi mogla ništa, a zračenje je dugoročno napravilo još goru situaciju. Nisam doktor, ne znam o dijagnozama, ali znam da pozitiva može produžiti život i to je upravo ono što mi se desilo na samom početku liječenja odnosno na prvoj kemoterapiji. U knjizi nisam pobijedila bolest pa ipak sam se prema njoj ponašala kao pobjednik, zbog čega to danas i jesam. Ovo je ujedno poruka svima koji postavljaju ista pitanja. Mene su inspirisale poruke Jelene Karleuše, Hello Kitty dekica Nejre, igle za pletenje moje Sabi, priče o Allahu moje Maše, koncert Dubioze Kolektiv, pažnja kolega na čelu sa Osmanom Hadžićem koji su obezbijedili novac za lijek, ljubav i pažnja mog Džavida i moje porodice koja je temelj svake bitke za zdravlje… Dok medicinski sistem demorališe (uz vrhunsku volju medicinskog osoblja, ali nedostatak lijekova, materijala…) nisam tražila spas u lijekovima i hrani nego u malim stvarima koje život znače a zovu se ljubav, vjera i priroda”, ističe Donna Ares.